U novembru 2014. godine trojica članova Predsjedništva BiH su nam u svojim prvim govorima obećali da će historičarima ostaviti interpretaciju prošlosti, te sve ono što ih razdvaja, a da će zajedno raditi na onome oko čega se mogu dogovoriti i na onome što je dobro za sve građane BiH. Predsjedavajući Vijeća ministara BiH, u svom prvom govoru, obećao nam je dogovore oko strateških razvojnih dokumenata za državu, ispunjavanje uslova na EU i NATO putu. Entitetski premijeri, u svojim prvim govorima, obećali su nam društveno-ekonomske reforme, velike infrastrukturne radove, rast zaposlenosti, stabilizaciju zdravstvenih i penzionih sistema i bolji životni standard. Umjesto da pronađu i aktiviraju najbolje ljude za pretvaranje svojih obećanja u realne i provedive planove, uz uključivanje akademske, nevladine zajednice i dijaspore u izradu najboljih rješenja, prvo su nam, još u decembru 2014. godine, servirali višednevne i krajnje besmislene pregovore i natezanja oko sadržaja pisane izjave o opredijeljenosti za reforme na putu ka EU. Ubjeđivali su nas da od svake rečenice i zareza u tom dokumentu zavisi budućnost svake općine, kantona, entiteta, naroda i države. Onda su je u roku od par sedmica kompletnu zaboravili, pa se posvađali, podmetali, prijetili i vrlo važno odbijali priznati rezultate popisa stanovništva. Opet pod izgovorom da nam od toga zavisi sve. Kada je nakon svega par sedmica prošla, njihovim rukama izazvana i modelirana oluja oko popisa, servirali su nam referendum. U pozadini svega ovoga bili smo prisiljeni pratiti trakavicu oko mehanizma koordinacije, oko toga čiji savjetnik će sjediti u kojem odboru, kojim autom će se, gdje i kada voziti na sastanke. Onda su nam, brže-bolje, uz pomoć nama od ranije dobro poznatih njihovih saboraca, servirali raspravu o sadržaju rezolucije Evropskog parlamenta. Jedni su pozivali na slavlje, drugi na žalost, ubjeđujući nas da kroz rezolucije Evropskog parlamenta, dolazi nova vrsta federalizacije u BiH. Danima su uživali gledajući dnevnike i čitajući dnevne novine, ispunjene člancima i važnim mišljenjima o tome šta (ne) sprema Brisel. Nakon toga je dobro došla – i još bolje iskorištena – obmana oko pokušaja obnavljanja tužbe protiv Srbije i svjedoci smo svi kako su se s tim (ne) odgovorno odnosili naši političari. Od novembra 2014. do septembra 2017. prošla su 34 mjeseca. Njima nije bilo bitno ko će sve biti kolateralne žrtve njihovih međusobno pažljivo iskoordinisanih svađa: žrtve rata i genocida, borci i njihove porodice, povratnici i njihova djeca – mogućnost da školu pohađaju na svom jeziku, ustavni sudovi, institucije, međunarodni ugled, budžeti, kvaliteta života građana. Njima je u ova 32 mjeseca jedino bilo bitno da u vladama, institucijama i javnim kompanijama mogu nastaviti da sjede njihovi podobni (i najčešće nesposobni), porodicom i interesom uvezani kadrovi. Oko tih postavljenja su se lako dogovarali, kao i oko scenarija svađa. Sve pažljivo osmišljeno, da niko ne pita šta to oni tamo (ne) rade, već da se svi bavimo i što emotivnije pratimo njihove svađe, da navijamo da baš naš bude najveći inadžija te epizode. Spremni za naredno glasanje. U NEZAVISNOM BLOKU želimo BiH osloboditi jedne takve loše, retrogradne, istrošene i nakaradne – najčešće režirane – politike svađe, inata i traženja problema. To želimo uraditi tako što ćemo vrlo odgovorno i dosljedno odbiti učešće u takvim spletkama i prizemnim politikama. I tako što ćemo kroz našu vjerodostojnost za takvu jednu politiku, kako javno tako i iza medijskih refl ektora, pridobiti što više partnera u zemlji, ali i izvan zemlje. Sve one koji bi takav pristup podržali, a takvih ima. I puno ih je više, nego ovih negativaca koji nam opetovano pokušavaju prodati staru matricu. Želimo uključiti i motivirati akademsku zajednicu, nevladin sektor i ljude u BiH da zajedno delegiramo pitanja i probleme koji su stvarni i konkretni. I da za sve te probleme pronađemo najbolja rješenja kroz otvoren i iskren razgovor, a pameti i znanja siguran sam da imamo. Od stvarnih problema ne treba bježati, treba ih identifi cirati i rješavati. Za to će nam biti potrebna aktivna akademska zajednica i nevladin sektor, ali i privrednici, i najviše naši građani, koji se odluče i žele promjenu. Njima želimo vratiti vjeru u političke procese. I želimo svima u BiH vratiti dostojanstvo i povjerenje u institucije i budućnost zemlje koja treba da radi za sve, a ne samo za odabrane i poslušne kako je slučaj danas.
