Prijem Republike Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije desio se 22. maja 1992. godine i predstavlja najvažniji momenat u postizanju potpunog međunarodnog subjektiviteta države. Naime, Rezolucijom broj 755 Vijeća sigurnostiUjedinjenih nacija, Republika Bosna i Hercegovina je postala punopravna članica ove međunarodne organizacije i najvažnije političke organizacije u svijetu

Tokom političke krize na prostoru nekadašnje Jugoslavije koja je rezultirala njenom disolucijom, u političkom životu tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine pojavila se ideja o ponovnom uspostavljanju nezavisnosti. Nastojanja u tom pravcu su se samo pojačala nakon što su tri jugoslavenske republike (SlovenijaHrvatska i Makedonija) učinile konkretne korake u tom pravcu te se nametnulo jednostavno pitanje, da li će Republika iskoristiti svoje pravo na samoopredjeljenje (Ustav SFRJ iz 1974) ili će ostati u tzv. krnjoj Jugoslaviji, što je po mnogima bilo samo drugo ime za Veliku Srbiju.

Nakon što su Slovenija i Hrvatska 25. juna proglasile nezavisnost a potom i prekinule sve državne veze sa ostatkom SFRJ, Skupština SR Bosne i Hercegovine 15. oktobra 1991. godine usvaja Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor o budućnosti Jugoslavije.

Međutim da bi stekla međunarodno priznanje, na tom putu Republici Bosni i Hercegovini postavljeni su uslovi. Naime, Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznata i kao Badinterova komisija (prema njenom predsjedniku) je u svom mišljenu br. 1 utvrdila da je SFRJ u procesu raspada (29. novembar 1991) a da bi se priznala eventualna nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine kao uslov se navodi održavanje referenduma po tom pitanju (mišljenje br. 4).

Bez obzira na to, politički predstavnici Bošnjaka i Hrvata su u decembru 1991. od tadašnja EEZ (koja je i uspostavila Badinterovu komisiju) tražili priznanje nezavisnosti. EEZ se po tom pitanju očitovala januara 1992. godine sa stavom da volja naroda Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine da uspostave nezavisnu i suverenu države se ne može prihvatiti bez održavanja referenduma.

Slijedom takvih događaja, 25. januara 1992. godine, Skupština SR BiH donijela je odluku o raspisivanju referenduma o nezavisnosti nužnog za međunarodno priznanje. Po pitanju održavanja referenduma postojala su razmiloilaženja između Bošnjaka i Hrvata koji su bili za održavanje i Srba koji su bili protiv održavanja referenduma. Referendum je održan 29. februara i 1. marta a od ukupno 2.073.568 glasača koji su se odazvali referendumu njih 99,7% je potvrdilo želju za uspostavljanje nezavisne države.

Nakon održanog referenduma i proglašenja nezavisnosti, Bosna i Hercegovina je UN-u dostavila aplikaciju za prijem u punopravno članstvo. 

Na osnovu tog zahtjeva, Vijeće sigurnosti ove organizacije je 20. maja 1992. na 3078. sjednici prihvatilo zahtjev a na sljedećoj sjednici održanoj istog dana usvojilo rezoluciju broj 755 u kojoj se predlaže Generalnoj skupštini UN da u svoje punopravno članstvo primi Republiku Bosnu i Hercegovinu. Postupajući prema toj preporuci, Generalna skupština je na zasjedanju održanom 22. maja 1992. potvrdila preporuku Savjeta sigurnosti.

(Wikipedia)